Projekt Mentalno zdravlje u školi je Erasmus+ KA1 projekt u kojem se odvijaju mobilnosti nastavnika u svrhu učenja i razvoja profesionalnih i osobnih vještina na području mentalnog zdravlja.
Ciljevi ovog projekta su:
primijeniti radionice o tehnikama (samo)pomoći i vršnjačke pomoći u nošenju sa stresom i negativnim emocijama u školskom okruženju te njihovom primjenom povećati osobnu dobrobit učenika i nastavnika
prepoznati važnost mentalnog zdravlja i uvidjeti da postoje načini kako si mogu pružiti podršku i ublažiti neugodne emocije
razvijanje aktivnosti i projekata za stvaranje zdravog i sigurnog školskog okruženja u nesigurnom vremenu pandemije i potresa koji su narušili mentalno zdravlje učenika i nastavnika
osnaživanja samopoštovanja, jačanja pozitivnih iskustava, uvježbavanje pune svjesnosti, prepoznavanje znakova stresa i anksioznosti, tehnika relaksacije u stresu,
poticanjem samopomoći i vršnjačke pomoći – spriječiti sindrom izgaranja i druge rizike za mentalno zdravlje
Trajanje projekta:
2.11.2021. – 2.05.2023.
Sudionice projekta:
Mirna Lekić – nastavnica Povijesti, Eva Gluhak – nastavnica Hrvatskog jezika, Sanja Šepac Dužević – nastavnica Hrvatskog jezika
Nastavnice hrvatskog jezika, Eva Gluhak Mušinović i Sanja Šepac Dužević te nastavnica Povijesti, Mirna Lekić provele su nekoliko radionica od veljače do svibnja.
Dnevnik zahvalnosti čiji je cilj bio osvijestiti male stvari koje nas svakodnevno usrećuju i čine razliku u danu. Učenici su zaključili da su ponekad baš te sitnice od kojih je dan sastavljen ono o čemu ovisi kako ćemo se osjećati, koliko ćemo biti motivirani za učenje/rad i kako ćemo doživjeti sami sebe. Boca briga čiji je cilj bio osvješćivanje briga i stresa među učenicima. Neki učenici rekli su kako im ovakva metoda „suočavanja“ pomaže s rješavanjem briga i problema, dok su neki učenici rekli da im zapisivanje i razmišljanje o brigama dodatno pojačava taj osjećaj i da im je lakše kada što manje aktivno misle o problemima. Mindfulness čiji je cilj bio učeničko osvješćivanje samog sebe i svog okruženja u stresnim situacijama.
Učenici su zadržali fokus na jednom do dva podražaja koje su osvijestili u datom trenutku. Na primjer zvuk koji dopire kroz prozor, okus vode/soka, miris flomastera kojim su pisali itd. To su kratke vježbe koje učenici moći sami primijeniti prije obavljanja nekog zadatka, učenja ili bilo koje obveze za koju će biti potrebna koncentracija i usmjerenost. Na Terapiji umjetnošću učenici su se opuštali uz zvukove Vivaldijvih Četiri godišnja doba, crtali su i bojali ono što njima predstavlja trenutno problem u životu, kao i koje bi korake trebali poduzeti kako bi tih 5 najvećih izazova smanjili ili eliminirali iz vlastitih života.
Radionica Oluja ideja je imala za cilj da učenici sami prepoznaju kako se mogu oporavljati od svakodnevnog stresa te su pisali na koji način to mogu napraviti i kako „pune“, čime hrane svoju dušu, mentalni sklop. Radionica Moje emocije imala je za cilj prepoznati i fizički aspekt emocija. Učenici su nabrojali emocije kojih se sjećaju, zatim su na obrisu ljudskog tijela obilježili gdje se nalaze te emocije (sreća, tuga, lutnja, strah, gađenje, iznenađenje). Komentirali smo rezultate, uočili smo kako se razmišljanja o emocijama razlikuju te smo naposljetku proučili gdje se stvarno nalaze te emocije, gdje ih osjećamo.
Radionica No stress je imala za cilj prvo prepoznati koje stvari su u životu učenicima najvažnije (prema njihovoj procjeni), a potom se analiziralo koliko to sve donosi sreću i smirenost, a koliko nas emotivno iscrpljuju u borbi oko njihove važnosti. Ono što je analiza donijela jest da su prvi i treći razredi među kojima je radionica provedena imali dosta različite prioritete, ali isto tako da su treći razredi odgovorili da im je put do tih prioriteta poprilično emotivno iscrpljujući dok su prvi razredi se više fokusirali na nekakve površinske prioritete koji ih nisu toliko iscrpljivali na putu do cilja.
Sudionice projekta su provele s nastavnicima radionicu Moje emocije.
Cilj radionice bio je prvo osvijestiti koliko brige i stres utječu na emocije odraslih. Potom su nastavnici na papirnatom tanjuru trebali sami odrediti na što troše svoje vrijeme i emocije. Time su sami osvijestili koliko malo vremena troše na sebe te su im ponuđena rješenja kako i na koji način uključiti i sebe u dnevne obaveze.
Na kraju radionice je bila „čaša zahvalnosti“ čiji je cilj bio naučiti kako biti zahvalan i na malim sitnicama te pokazati i da male sitnice mogu donijeti sreću.
